KRUG SE ZATVARA.....

 Postoje mjesta koja ne napuštamo — čak i kada godine prođu, kada se glasovi promijene, kada pozornice postanu veće, svjetla jača, a publika brojnija. Postoje mjesta koja nas, na neki tihi način, čekaju.

Ove godine, negdje između sjećanja i sadašnjosti, događa se jedan povratak. Ne onaj glasno najavljen, ne onaj ispisan velikim slovima na plakatima, nego povratak koji se osjeti prije nego što se vidi. Kao miris mora prije nego što ugledaš obalu. Kao prvi ton koji zazvuči i prije nego što se otpjeva.

Priča kaže da su upravo tamo, na jednoj skromnoj pozornici, započeli prvi stihovi. Tamo gdje su glasovi bili sirovi, ali iskreni. Tamo gdje nije bilo važno koliko daleko dopiru, nego koliko duboko ostaju. Publika je tada bila bliže, gotovo na dohvat ruke — i možda baš zato, sve je zvučalo stvarnije.

Godine su donijele svoje — uspone, putovanja, bezbroj nastupa, trenutke koji su se nizali poput nota u dugoj, neprekinutoj melodiji. Ali negdje između svega toga, ostao je trag. Tiha poveznica s početkom.

I sada, bez mnogo riječi, bez velikih najava, krug se zatvara. Ili možda tek otvara na jedan novi način.

Ne znamo točno kada. Ne znamo ni kako će izgledati. Ali znamo da će oni koji budu tamo — prepoznati trenutak. Po nekoj posebnoj tišini prije pjesme. Po pogledu koji govori više od riječi. Po osjećaju da prisustvuju nečemu što se ne ponavlja često.